Zaludna sam,pa cu pisati...
Suicidalne misli-sastavni deo moje svakodnevice..ali tu je i strah i onaj surovi glas razuma koji porucuje-to nije resenje!"Sta je to sto bi trebalo da se promeni u tvom zivotu kako bi on dobio smisao?" , "Cega se toliko plasis?"..Za sve ove godine terapije,ja i dalje ne znam odgovor na ova naizgled prosta pitanja.Ne znam,ne umem,ne smem,ne zelim..NE..zaista,koliki mekusac moras biti da bi razmisljao na ovakav nacin?!Eto ga i paradox,jos jedan od glavnih sastojaka mog zivota!Malo pre sam pisala kako sam besna sto mene i slicne meni ljudi(neosnovano!?)osudjuju,a sad sama pljujem po sebi!Vecito kolebanje izmedju samosazaljenja i samoosude,zacarani krug...
Pokusacu po hiljaditi put da odgovorim makar samoj sebi na gore navedena pitanja:
-Ne nalazim nista sto bi moglo da se promeni kako bi moje postojanje dobilo smisao,kako bih nasla snage da iz pukog prezivljavanja krenem u zivljenje..-toliko sam u stanju da kazem..
-Plasim se SVEGA!Sopstvene seksualnosti,koju nisam u stanju da prihvatim(opet,vezano za poremecaj ishrane),svojih konfuznih misli,nemoci,gubitka kontrole(opet simptom..),odrastanja(iako je taj period u teoriji zavrsen),odgovornosti,jos vece patnje,praznine koja me ispunjava,nepredvidivih situacija,hrane...
Godinama vec mozgam kako da smognem snage da se promenim,da se izvucem iz ovog ambisa,ali umesto na bolje,vremenom postaje sve gore.Prati me osecanje neadekvatnosti,neefikasnosti,nesposobnosti,i to ne u intelektualnom smislu,nije iq problem,vec moji unutrasnji demoni koji me takvom cine.Bezvoljnost,inhibiranost,nedostatak motivacije..ili kako bi lekari lepo rekli-pad VND(voljno nagonskih dinamizama).O,kad smo kod toga...U pokusaju resavanja vec postojecih problema,vremenom se izrodio novi-zavisnost od lekara,institucije..Paznja i razumevanje su kljucne reci u resavanju ove slagalice,a potom i problem s granicama-ne osecam se kao celina,s toga se valjda otkako znam za sebe vezujem za nekoga bez koga ne mogu funkcionisati.E sad,kljucna je i rec-majka,jer ne vezujem se za osobe suprotnog pola(taj aspekt se eventualno promoli iz senke pod uticajem alkohola),vec za zenske osobe dovoljno stare da bi mogle da mi budu majka.Teska patologija!Najveci stepen vezanosti bio je prema prvoj doktorki i bas tu pocinje i moja neutoljiva glad,glad za paznjom!Hranila sam se time,verovatno zbog toga sto sam osecala jos od malena deficit toga,neopisivo mi je prijalo,ali nisam ni slutila koliko cu zbog toga ispastati.Sada je moj zivot pretvoren u iscekivanje kontrole na koju idem jednom nedeljno,i to ne kod one malo pre pominjane doktorke iz razloga sto je nas obostrani zakljucak bio da to mora da se okonca.Uf..sad sam vec pocela konfuzno da pisem..hvata me jeza.Prolazi mi kroz glavu(iako sam rekla da me nije briga)sta ako ovo neko sad cita,koliki je stepen njegove osude i gadjenja..Ma,zaista,briga me,ovo mi pomaze da se smirim,s toga cu nastaviti,rizikujuci da me zaboga neko osudi ili se zgrozi,potsmeva itd!
Moje trenutno mentalno stanje:
F 32;F 50.2
Ishrana:pogorsanje.U poslednja 2-3 meseca totalni gubitak kontrole,povracam,sad cu lupiti 15-20 puta mesecno,dobila sam 4 kg.U poslednje vreme sam se po prvi put u zivotu ozbiljno zamislila i zabrinula za svoje stanje.Ej,pocelo je tako naivno,a pretvorilo se u pakao!Nisam povracala 3 dana,po prvi put se zaista trudim.Zderem..Nisu to bulimicna prejedanja,ali zdranje jeste!Grize me savest,mrzim se zbog toga,ali mislim da je krajnje vreme za promene!I dalje se merim makar 1x dnevno,i dalje je 80% misli usmereno ka hrani i telu.
Kad smo kod ishrane,Boze koliko me ljuti sto ljudi imaju stav-same su krive,tako su izabrale..to su povrsne devojke koje zele da izgledaju kao manekenke..ccc,neki ljudi nemaju sta da jedu,a one povracaju..
Poremecaji ishrane,anoreksija i bulimija nervoza su psihijatrijska OBOLJENJA,nisu zalutali u klasifikaciju istih!To su psih.oboljenja sa najvecom stopom smrtnosti!Shodno tome,nikako ne mogu biti licni izbor i sl.tome!Niti imaju veze sa dopadanjem(nekome).Imam poremecaj ishrane i gle cuda,ne umem da nabrojim ni 2 manekenke,f tv mi nije glavna preokupacija u zivotu,moda i famozne slavne licnosti me ni malo ne interesuju!Hrana je samo sredstvo,a zelja za mrsavoscu samo oklop ispod koga se kriju brojni strahovi i nereseni interpersonalni konflikti.Bulimija,a posebno anoreksija,daju osecanje kontrole,osecas se kao da je to jedina stvar u zivotu koju mozes kontrolisati(i naravno,u zabludi si!),kao da si sposoban samo za to,vremenom se identifikujes s bolescu,to je jedino sto ti pripada.Menjajuci svoje telo pokusavas da promenis svoj zivot,osecanja,imas iluziju da ces kada smrsas biti srecan(iako ti(MI)je potupno jasno da ti je indeks tel.mase sasvim normalan i da je takav nacin razmisljanja krajnje glup i isprazan,blago receno.).Druge ljude ne procenjujes kroz izgled,vec cenis unutrasnje vrednosti,kriterijumi su drugaciji kada smo mi(oboleli)u pitanju.Poremecaj ishrane,iako donosi patnju,ublazuje bolne i nesnosljive emocije,zbunjujuce sadrzaje sa kojima nismo u stanju da se nosimo,hrana i telo su glavna preokupacija.Karakteristican je takodje i strah od odrastanja i sopstvene seksualnosti,otuda i ne prihvatanje oblina koje definisu zensko telo.Prisutna je i aleksitimija-nesposobnost verbalizacije osecanja,zato se ona izrazavaju kroz hranu.Potreba da se voli i bude voljen,kazni i bude kaznjen...Dakle poremecaj ishrane niti je hir,niti licni izbor,javlja se kod osoba,najcesce devojaka koje su predisponirane za razvijanje istog.Potrebno je da se poklope brojni faktori-porodicni,socijalni,bioloski,psiholoski,a triger moze biti bilo koja vise ili manje stresna situacija i/ili drzanje dijete.Pocinje najcesce naizgled naivnim drzanjem dijete uglavnom u periodu puberteta i adolescencije,mada se moze javiti i kasnije.
Imala sam neopisivu potrebu da ovo napisem..sad mi je kao malo lakse..pff..
Raspolozenje:srednje zalosno.Pomaze mi kada se setim svog najgoreg stanja-kada nisam imala snage da hodam(ne fizicke!),mislim,pricam-tesko depresivno stanje.Secanja me trgnu i shvatim koliko mi je sad dobro.Cak sam i zeljeni fakultet upisala,mada se svojski trudim da to s''''em :(.Volim to,ali ne mogu ni da citam,a kamoli ucim.U ponedeljak popravni kolokvijum(za sta sam juce saznala!vrlo odgovorno s moje strane!),a ja sedim i piskaram,placem nad svojom sudbinom.Dokle vise..Dokle cu biti samo nemi posmatrac u sopstvenom zivotu,bez sposobnosti da bilo sto promeni.Ponekad mi se cini kao da me,na neki bizaran nacin,zabavlja ta samoanaliza..Ima istine i u onome sto mi je doktorka davno rekla-ti uzivas u svom stanju.Boli me,ali moram priznati da mi se ponekad cini da je zaista tako!Onda,bolest je savrseno opravdanje za sve,a ako ti je dobro,onda vise nemas opravdanje za sve sto uradis ili ne,a sto nije uredu.Nema izvestaja,nema opravdanja cak ni pred sobom...Ali,iako mi je jasno da na neke stvari mogu uticati kako bih poboljsala svoje stanje,ja ne nalazim nacin,ne umem..kao da sam rodjena s greskom jer i ono sto se drugima cini kao banalno i lako izvodljivo,meni je neshvatljivo i nemoguce za uraditi.
,pri tom raspolozenje je ostalo super.Nakon toga sam ponovo pocela,ali sada je mnogo redje.Ali...I dalje,kao i godinama unazad potpuna okupiranost hranom i telom u cilju eliminisanja iz svesti svih ostalih problema,svesna sam toga.Bozee,uhvatim sebe kako dok razgovaram s nekim cak i o necemu ozbiljnom,mislim na hranu
!
.Zaljubljena sam,zauzeta je
,a i ja sam sad.Da..Rastrzana sam izmedju 2 ako ne i 3 zene i to me ubija.Osecam se jako lose.Emocionalno sam neverna svojoj devojci,ne zasluzuje to!S druge strane ona mene cedi,ispija mi i ovo srednje zalosno,da ne kazem malo,energije sto imam,svojom nesigurnoscu i posesivnoscu.Svi(drustvo,porodica i dalje ne zna,mozda slute,ne zanima me)su odlicno prihvatili sem jedne osobe.Pominjana je,mislim u pretposlednjem postu.Drago mi je sto sam svima rekla,pokazalo se ko mi je prijatelj.Ko me ne prihvata ovakvu i toliko je ogranicen,nije mi ni potreban!Ljudi oko mene su ubedjeni da sam bisexualna,ja odbijam to da prihvatim.Zbunjujuce je.Desava se da mi par muskaraca u mom okruzenju prijaju ali nisam sigurna u kom smislu.Mnogo su stariji od mene,ubedjena sam da je to neki vise očinski nego sexualni trip.
.Ako u ova 3 preostala roka ne dam sve ili skoro sve,ode budzet a onda ne znam sta cu.
On je moj pokretac,moja prva prava ljubav.
Opet, podnela sam to daleko bolje nego sto sam mislila da cu, nego sto je uostalom iko mislio da cu podneti. Nije stavljena debela masna tacka, mozda nekad, jednom, ponovo, mozda...U kontaktu smo, u prijateljskim odnosima. Tesko je i njemu jako, ali nije video drugi izlaz i razumem ga. Nije razumno odluciti se da svesno potones sa nekim.
). Upoznajem se sa sobom i nalazim se i cudim se