Relaps i godine koje teku
Zaboravila sam bila na ovaj svoj blog. Setim ga se valjda samo u kriznim periodima. Čitam svoje postove od pre 10-ak godina i uviđam koliko mi se život promenio na bolje, čak i ako ga poredim sa trenutnim, nazovimo kriznim periodom.
Toliko se toga izdešavalo...Završila sam studije, u dugoj sam i lepoj vezi, bila sam preko 5 godina u remisiji poremećaja ishrane i onda je počelo da se vraća, u početku neprimetno, vrlo suptilno,a zatim očiglednije, ali sam se pravila luda i pustila, ponovo sam samo pustila da mi to obuzme život, da sa svega bitnog prebacim fokus na hranu i telo jer mi je valjda tako lakše, a i poznato je.
Još nisam u potpunosti izgubila kontrolu, a već počinje da mi utiče negativno na vezu. Grize me to, jako me grize. Osećam se krivom jer mi se čini da sam svesno pustila da do ovoga dođe, a opet, da je to stvar izbora, ne bi bio poremećaj. Definitivno stvar izbora jeste da li ću se boriti ili ne, a trenutno biram ovo drugo. S tugom i žaljenjem i ogromnom krivicom, s besom prema sebi i svojoj slabosti, trenutno biram da se ne borim. I nemam jasne odgovore na to dokle tako i šta mislim da ću postići. U kom momentu je skliznulo ponovo u poremećaj, ne znam. Prvo nenamerni gubitak od par kg, a onda je postalo sve svesnije i namernije, i na kraju potpuno vraćanje na staro - nerealan strah od debljanja i pored niske telesne težine, opterećenost hranom, telom, merenjem, brojanjem. I mislila sam - ajde ok, makar bulimije nema, dobro je, ne gladujem, samo manje jedem, a onda se i "ona" promolila iz senke. Nema prejedanja klasičnih, ali se sve češće dešava da se unošenje (za moj pojam u tom trenutku) neprihvatljivih količina hrane, završi povraćanjem.
Trenutan BMI 16,7
Trenutna dg F 50.1 (ne sumnjam da se .2 lako može vratiti)
Ambivalentna sam prema tome, s jedne strane bih volela da prosto budem normalna, imam normalnu težinu i vratim se svom životu, neopterećenim tako marginalnim stvarima, a s druge strane imam u glavi (kao kad sam imala 13 godina!) nekakvu bolesnu težinu kao cilj. Čak i da je tako nešto vredno nazvati ciljem, šta s tim, šta kad ga ostvarim?! Hoću li biti srećnija, ispunjenija, ne, naravno da ne! Pa šta je poenta onda...to već ne znam.
Sve mi je ovo smešno i apsurdno kad pročitam šta sam napisala i čime se opet bavim. Klasična distrakcija od sopstvenog života, misli, osećanja i realnosti generalno. Zašto onda ne prestanem, ako već imam uvid u sve to? Očigledno je da neka karika fali, da je želja za destrukcijom trenutno jača. Ili za begom ili za pauzom na život? Ne znam.
Nadam se da je samo trenutna kriza u pitanju.