Novi zivot
Opet sam upisala fakultet i opet cu ga sjebati ako ovako nastavim! Ovaj put se bar pojavljujem tamo..Osecam kao da su me godine provedene u licnom paklu zauvek obelezile sto se tice nekih stvari,ucenja pogotovo ili se samo krijem i pravdam svoju lenjost? Svesna sam kakav me zivot ceka bez fakulteta ali dzaba,em sam ubedila sebe da ja to ne mogu(ne u smislu niskog IQ,vec neceg drugog,ne znam ni ja cega!!),em se ni ne trudim da nesto promenim.Mrzim situacije u kojima sam svesna svojih gresaka,a osecam se kao da nemam moc bilo sta da promenim,objekat sam,ne subjekat svog zivota i to je frustrirajuce!
I dalje sam u divnoj vezi koja me gura napred
Volim te najlepsi moj i hvala ti.....
Psihicko stanje je dobro vec minimum godinu ipo dana,ne znam tacno. Ponosna sam na sebe zbog toga,gotovo je,konacno i svesna sam da je ogromnim delom zasluga moja! Ne povracam,ne prejedam se,ne gladujem..mada se u poslednje vreme tripujem.Tacno osecam da me situacija na faxu gura nazad,ali borim se nekako.Anksioznost me ubija,ali opet iskljucivo na fakultetu.Prati me osecanje neadekvatnosti,nelagode,ne pripadanja,ne,ne,ne...Obracanje profesorima se pretvori u nocnu moru,cak i sama pomisao na to.
Sada jos dublje razumem i onaj deo zastitne funkcije jedne od mojih (bivsih) bolesti,koliko god to paradoksalno i nenormalno zvucalo.Nekako,poremecaj ishrane te odvoji od realnog sveta i zastiti te od dubljih i bolnih mentalnih sadrzaja sto,naravno, ipak ima svoju cenu.Jezivo je koliko je nekad primamljivo pustiti se,ali opet,preovlada na kraju onaj krhki glas razuma koji opominje i brutalno iskreno sasipa istinu u lice.Znam da moram da se suocim sa zivotom,sada,kada sam toliko daleko dogurala,nema nazad.Ne zelim vise da propustam toliko lepih stvari koje zivot pruza zarad neke kvazi zastite koju pruza zivotarenje.Dosta je bilo!